Znamenite osobe

Ivan Duknović (Hrvatski kipar)
Ivan Duknović (Ioannes Dalmata, Giovanni da Trau), (Vinišće, oko 1440. — poslije 1509.), hrvatski kipar.
Sin protomagistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio klesarski zanat, a u Italiji nastavio umjetničku izobrazbu. U sedmom desetljeću XV st. javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva.

Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija. Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima. Zasad jedini arhivski podatak o njegovu radu ukazao je na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci. Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada.

Premda su mu djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću. Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud s dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu. Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika Sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i Sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti — opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom s puttom grbonošom palače Cipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas. Pošto su Dubrovčani odbili da ga prime u službu, zadnje godine života proveo je na susjednoj obali Jadrana; u Veneciji je 1498. prihvatio izvedbu monumentalnoga oltara Sv. Marka (sa 17 figura), ali ga nije završio, a ono što je učinio nije očuvano. Otada potječe izražajni reljef Blažene Djevice Marije u padovanskomu muzeju i poprsje A. Zena u muzeju Correr. Zadnji svoj rad, grobnicu Blaženoga G. Gianellija, Duknović je 1509. ostavio u katedrali u Anconi.

Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.

Izvor: Wikipedia, w.w.w.hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Duknovi%C4%87

Andrija Matijaš – Pauk, general bojnik (1947-1995)

Biografija:

Rođen je 31. srpnja 1947. u mjestu Pozorac pokraj Marine kod Trogira.

Supruga Nada, nije imao djece.

Prelazi iz JNA u Hrvatsku vojsku i postaje zapovjednik samostalne satnije. Svoje prvo vatreno kršenje ima na Baniji.

Od prvih zarobljenih tenkova ustrojava Oklopnu bojnu 4. gardijske brigade da bi konačno 10. studenog 1992. godine postao njezin zapovjednik.

Za vrijeme Operacije Maslenica njegova bojna kod Kašića razbija srpske tenkove, tu je i ranjen za vrijeme obilaska položaja kada je minobacačka granata pala 2-3 metra od njega. Unatoč ranama po cijelom tijelu a posebno nogama bježi iz zadarske bolnice i vraća se na ratište.

Nakon Maslenice radi na daljnjem opremanju Oklopne bojne te prolazi šibensko bojište jednom, a zadarsko dvaput, prije nego je 1. listopada 1993. prepustio mjesto zapovjednika mlađima i postao načelnik oklopnih postrojbi 4.gbr.

Godinu dana kasnije postaje načelnik brigade, a zbog ranjavanja dozapovjednika Damira Krstičevića preuzima vodstvo u operacijama pripremama za Operaciju Oluju, Zima ’94, Ljeto ’95 za vrijeme koje je osobno prevodio napredovanje u Bosansko Grahovo.

Kao zamjenik zapovjednika u Oluji prvi je sa svojim tenkistima ušao u Knin, Šipovo i Drvar. Poginuo je u borbama na prilazima Mrkonjić Grada 9. listopada 1995. godine za vrijeme operacije Južni potez.

4. gbr je u spomen na njega dobila naziv Pauci.

U spomen na njega i nastavni centar za obuku u Sinju, kao i glavni trg u Marini, te kulturna udruga i kino dvorana nose njegovo ime.

Čin:

1992. – bojnik
stožerni brigadir
general bojnik, posmrtno

Dužnosti:
1991. – zapovjednik samostalne satnije
18. lipnja 1992. – zapovjednik Oklopne satnije 4. gbr
10. studenog 1992. – zapovjednik Oklopne bojne 4. gbr
1. listopada 1993. – načelnik oklopnih postrojbi 4.gbr
1. listopada 1994. – načelnik stožera 4. gbr
krajem srpanja 1995. – zamjenik zapovjednika 4. gbr

Umro:

Poginuo je u borbi 9. listopada 1995. godine u Mrkonjić Gradu, u zadnjoj bitci i zadnjim minutama domovinskog rata.

Vječno počivalište mu je u rodnom Pozorcu (općina Marina) na groblju Gospe od Anđela.

Izvori i literatura:

Janko Bobetko: Sve moje bitke
Izvor: www.vojska.net/hrv/zivotopis/m/matijas/andrija/

Još jedan Prilog o Andriji Matijaš-Pauku – general-bojniku HV
Andrija Matijaš-Pauk rodio se 31. srpnja 1947. godine u Marini (Pozorac) kraj Trogira. Kao mlad odabire vojni poziv, te odlazi u školu za oklopno-mehanizirane postrojbe u Banja Luci. Vremenom shvaća odnose koji su vladali u tadašnjoj JNA pa se posvećuje struci i sportu. Tako zakratko postaje jedno od najpoznatijih imena u vojnom sportu i vrstan poznavatelj tenkova i oklopne borbe.
Dolazak hrvatske samostalnosti dočekao je spreman i odmah se pridružuje rijeci dragovoljaca u obrani Domovine. Svoje «vatreno krštenje» doživio je na Baniji (borbe kod Siska, Viduševca, Karlovca i Duge Rese). Nakon toga prelazi u 4. gardijsku brigadu i ustrojava samostalnu tenkovsku satniju, a 10. studenog 1992. i oklopnu bojnu 4. gbr, kojoj postaje zapovjednikom.
Slijedile su borbe za Dubrovnik i Neretvu, akcija «Maslenica», probijanje neprijateljske crte kod Islama Latinskog i glasovita bitka kod Kašića, gdje je Matijaš sa svojim momcima dotukao neprijatelja. U akciji «Maslenica» Matijaš je triput ranjen u jednom danu, a u zadarskoj bolnici ostao je samo toliko dok su mu liječnici sanirali rane i odmah se vratio na bojište.
Nakon «Maslenice» Matijaš opet prolazi i šibensko i zadarsko bojište, a 1.10.1993. preuzima mjesto načelnika oklopa 4. gbr. i tako dobiva vremena za daljnji ustroj i opremanje postrojbe. A te ratne godine, pripremajući se već tada sa svojim oklopnjacima za oslobađanje Knina, Matijaš je u svom dnevniku zapisao: «Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja». Ono što je tada zapisao kasnije se i ostvarilo.
01.10.1994. godine preuzima dužnost načelnika stožera 4. gbr, a potom zbog ranjavanja zapovjednika brigade, tada brigadira Krstičevića, preuzima vodstvo u pripremnim akcijama za «Oluju»; «Zima 94», «Skok 1 i 2» i «Ljeto 95».
01.08.1995. Matijaš postaje zamjenikom zapovjednika 4. gbr. U akciji «Oluja» prvi sa svojim tenkistima ulazi u Knin, Šipovo i Drvar. Slijedi akcija «Južni potez» u kojoj pogiba 09.10.1995. Pogiba u naletu, junački, kako je i živio. Njegovi su suborci znali kako je njihov general otišao da bi ostao, ostao zauvijek u njihovim srcima i u imenu njihove brigade, 4. gardijske brigade – «Pauci».
General-bojnik Andrija Matijaš-Pauk odlikovan je «Ordenom kneza Domagoja», «Ordenom bana Jelačića», «Ordenom Nikole Šubića Zrinskog» i «Spomenicom Domovinskog rata».
Izvor: Domovinski rat on line

Pin It on Pinterest